O namaUslugeProjekti
Rubrike
Kontakt

Press
TV
www
Pod lupom
Naš stav
Pitamo vas
Ebart Lab
Drugi o nama
Galerija
JOŠ SAM GLADNA GLUME
12. Maj 2019. godine
Večernje novosti
GORICA POPOVIĆ dobitnica nagrade "Žanka Stokić"

DEBITOVALA je u "Mirisu poljskog cveća", predavala dikciju na FDU, a onda na poziv Mire Trailović i Mucija Draškića 1982.

godine došla u Atelje 212 i ostala tu do danas: Gorica Popović, jedinstvena u izvođenju svih glumačkih (ali i pevačkih, rediteljskih, autorskih, ručnih, kulinarskih) radova - ovogodišnja je dobitnica nagrade "Žanka Stokić".

Vlasnica je i "Zlatne arene" iz Pule, dve "Carice Teodore", Nušićeve nagrade za životno delo...

Kao malo koja njena koleginica, podelila je karijeru na "ravne časti" između pozorišta, filma i televizije, igrajući u nekim od najznačajnijih naslova našeg doba. I uvek, čini se, s lakoćom.

Jednostavno i nepretenciozno, baš zato autentično, u v e r lj i v o i snažno.

Priznanje Narod - nog pozorišta, Kompanije "Novosti" i Grada Požarevca obradovalo ju je iz više razloga: - Reč je o jednoj od najprestižnijih nagrada, i to isključivo ženskih. Posebno mi je drago što nosi ime Žanke Stokić, koja je kao pralja putujuće trupe iz Velikog Gradišta krenula u veliki pozorišni život. Tek kasnije postala je glumica, i to sa fantastičnom karijerom.

Voljena i slavljena. A onda, posle rata, doživela je sudbinu da joj zbog toga što je radila svoj, glumački posao budu oduzeta građanska prava. Ceo život posvetila je sceni. Još nešto ovo priznanje čini posebnim: ustanovila ga je Mira Stupica, koja je sopstvenu harizmu i veličinu nosila veoma dugo, na radost publike.

E Nažalost, nema baš mnogo ženskih tema, pogotovo za glumice u zrelijem dobu? - Tačno, ali to teško može da se naruči. Pisci imaju svoje teme, pišu o onome što žele da iznesu pred publiku. Pa, kako se kome desi i zalomi.

Naravno da bi bilo lepo kad bi bilo više takvih komada, zrelo životno iskustvo ima zanimljive priče. Zato sam ja napisala jedan (još neizveden) tekst "Kad Stevica operiše". LJudi u godinama ne smeju da budu ćušnuti u stranu. Uostalom, predstava "Moja ti" Ateljea 212 govori upravo o tome: o tri babe koje su diskriminisane po raznim pitanjima, ali kreću u akciju da pokažu da nisu za staro gvožđe. I da u njima još ima vatre i snage.

E Koliko je teško, profesionalno i privatno, izboriti se sa sujetom i prolaznošću? - Nije lako ženama da se pomire s činjenicom da stare i gube lepotu.

Lično, nikad nisam bila, uslovno rečeno, erotski simbol. Dobijala sam uglavnom ozbiljne, često istorijske uloge.

Možda mi je zbog toga lakše. Jedva sam čekala da dođem u godine za komediju, verujem da je ona vrhunac glumačkog posla. Najteže je zasmejati ljude. Ali, nekim koleginicama zaista je bilo veoma teško da se pomire sa prolaznošću. Treba dosta veštine i ugušene sujete da bi se prešlo u drugi žanr.

E Igrali ste dve kneginje (LJubicu i Milicu), vlastelinku Jelenu, Milicu Stojadinović Srpkinju...

"Karađorđeva smrt" prva je naša TV drama koja se bavila tim istorijskim periodom. Marka Nikolića su kao vožda doživljavali ne samo gledaoci, nego i seljaci i statisti na snimanju. Isto je bilo i sa Acom Berčekom kao Milošem Obrenovićem. Dva puta sam igrala kneginju LJubicu, u ovoj drami i u seriji "Vuk Karadžić". Poznato je da je ubila Miloševu ljubavnicu, samo ju je trudnoća spasla od Miloševe kazne.

Posle toga su razdvojili i trpezu i postelju... Proučavala sam njen lik i sebi dala u zadatak da uradim neku monodramu ili duodramu o kneginji LJubici.

E "Zlatnu arenu" dobili ste samo dve godine posle debitantskog filma, za ulogu u "Nacionalnoj klasi"? - Bilo je to za mene veliko iznenađenje. Spremila sam se da krenem iz Pule, kada su mi na hotelskoj recepciji rekli da sam dobila priznanje. Imala sam i sreću da su na početku moje karijere počeli da rade praški đaci (Karanović, Marković, Zafranović, Grlić) i taj sveži talas doneo je novi izraz jugoslovenskom filmu, napunivši bioskopske sale.

E I angažman u novijem filmu "Kozje uši" doneo vam je nekoliko domaćih i međunarodnih priznanja? - Za glavnu žensku ulogu pripale su mi nagrade u Nišu, Sopotu, Berlinu, Venecueli, Staroj Zagori u Bugarskoj. Ceo film je priča o ženi u odmaklim godinama. Prisutna je gotovo u svakom kadru. Mali film, materijalno siromašan, ali podržan od Filmskog centra Srbije. Snimljena je i serija od tri epizode.

E Kažete da, iako vas telo pomalo izdaje, glava "misli" kao da još ima tridesetak godina? - Fizički, ne možeš da uradiš nešto što si bio u stanju pre jedne, da ne govorim dve decenije. Polako se pripremam i na situacije koje će tek doći. Ali, glava mi je sveža, pamtim dobro tekstove, "živa" sam glumica i tako me i drugi doživljavaju. Još sam gladna posla, svakog rada. Ponekad pomislim: "Večeras predstava, ko će sad ići", onda sama sebi kažem: "Ko, ako ne ja?" E Dobili ste Nušićevu nagradu za životno delo, ali ga niste igrali? - U Ateljeu se retko radio, a ja sam ga obožavala.

Od detinjstva imam ceo njegov opus u izdanju "Gece Kona", znam ga napamet! Uvek sam želela da igram Nušića i zato sam napisala neke stvari na tragu njegovih tema i stila, poput "Iju, poplava", "Gospođa Milihbrot", "Zvezdarske zvezdice". Osmislila sam i jednu dokumentarnu seriju o Nušiću, inspirisana BiBi-Sijevom serijom u kojoj je Derek DŽejkobi pričao o Dikensu.

Uradila sam tekst za dvadeset epizoda (od po petnaestak minuta), prošao je na konkursu.

Trebalo je da samo obezbedimo neki, ne preveliki novac, ali su nas "ispalili" sponzori. Emitovao bi se na RTS, ali meni, eto, još stoji kod kuće...

E Glumili ste u mnogim popularnim serijama.

Kažete da je važno igrati ih što jednostavnije? - Nema tu velike karakterizacije i stilizacije.

Sve što ulazi u domove ljudi mora da bude jednostavno i istinito, da liči na te ljude. Onda izgleda prirodno. Kerefeke su za pozorišnu scenu. U teatru su često i neophodne, za razliku od filma i televizije, gde morate da dozirate sredstva.

E Čini se da su vam sve uloge dolazile u pravo vreme? - Nikad nisam imala osećaj da nešto propuštam, pa ni "Gospođu ministarku", za koju mnogi misle da bih dobro odigrala. Glumački posao je jedna velika avantura. Često kažem, ko zna za šta je nešto dobro. Nisam igrala ni Šekspira (iako sam predavala dikciju na Akademiji), malo je bilo i Čehova. Ali zato sam imala neke druge sjajne pisce i mnogo komedije u teatru.

E Koliko je važno, na sceni i životu, umeti biti zadovoljan? - Često citiram Borhesa, koji je, kad su ga pitali šta sebi zamera, odgovarao: "Što češće nisam bio srećan". To znači da sreća ne zavisi samo od spoljašnjih okolnosti, već i od samog čoveka. Moraš sam sebi da napraviš takvo okruženje, pa i želje uskladiš sa mogućnostima.

Antrfile:

VAJBER-GRUPA "SUNCOKRET"

U MLADOSTI ste pevali u grupi "Suncokret". Hoćete li se nekom prilikom ponovo okupiti? - Stalno smo u kontaktu, imamo i grupu na "Vajberu". Svi su mi iz benda čestitali na "Žanki", sa zaključkom: "Razbijamo!" Napravili su divne stvari, Bora sa "Čorbom", Bilja Krstić sa "Bistrikom", Sneška Jandrlić s makrobiotikom, Bata je bio profesor matematike u gimnaziji... Doba "Suncokreta" pamtim kao divan, oslobađajući period. Pomogao mi je pobedim tremu, nastupajući po raznim halama i pred velikim brojem ljudi.

ČETVRT VEKA "LJUBAVNOG PISMA"

KRAJEM marta u matičnom teatru Gorica je obeležila veliki jubilej: četvrt veka (i više od tri stotine izvođenja) u ulozi Jagode Kljajić, u predstavi "LJubavno pismo".

Posle toliko godina, i dalje se predstava izvodi pred prepunom salom, kao i drugi naslovi na repertoaru dobitnice naše nagrade. Trenutno je gledamo u komadima "Slavna Florens", "Noćna straža" i "Moja ti" u Ateljeu 212.
Autor: VUKICA STRUGAR
Preminula Tina Tarner
25. Maj 2023. godine
Arhiva vesti